Mjesto na mreži posvećeno stripu
Posted on 05.23.08 12:17PM under Interviews
Darko Macan je nezaobilazan autor u suvremenom hrvatskom stripu koji godinama uspješno stvara stripove u raznim funkcijama, formama, žanrovima i ostalim kombinacijama. Osim toga aktivan je u SF fandomu, piše knjige, dječje i druge, dobiva nagrade, ukratko nema gdje ga nema. Ovaj interview je nastao zato jer mi već godinama nije jasno zašto se autor koji je napisao tako dobre “Grendel Tales” ne bavi više takvim stvarima, a Darko je bio ljubazan i strpljiv da odgovara na moja rešetenja u vezi toga e-mailom. Rezultat je zbog toga malo neozbiljniji nego propisni interview, ali njegovi odgovori su dovoljno zanimljivi tako da bi mogli zanimati i malo širu publiku od mene. Eto ga:
I: Idemo odmah bezobrazno, đonom, da izbacim to iz sistema:U jednoj od svojih Qreten crtica izjavljuješ vrlo ozbiljno kako ne znaš crtati. Ja ti vjerujem, i da ne znaš crtati:) i da si dovoljno samokritičan da to vidiš (*). Vjerujem da nisi po vokaciji crtač, talenat koji se može izražavati crtanjem, već voliš medij stripa i boriš se sa crtežom, usavršavajući ga, ne bi li napravio stripove kakvi su ti po volji. S druge strane, u inkriminiranom qblogu, pod GROUND CONTROL TO MAJOR TOMCAT (u jednoj od svojih lamentacija o budućim planovima), izjavljuješ da si i scenarist, šta ja mislim da definitivno jesi više nego crtač.E sad, kako se ti osjećaš, da li ti je primarno pričati priče u mediju stripa, bez obzira tko ih crta, ili ti je cilj imati svoja kompletna autorska djela? Da li si u jednom momentu shvatio da nijedan crtač ne može ostvariti tačno tvoju autorsku viziju, pa ih sam crtaš najbolje kako možeš, ili imaš toliku produkciju da imaš dovoljno i crtačke i scenarističke kreativnosti i za sebe i za druge? Ili je jednostavno, samo lova u pitanju:)?”’
”’(*) j?b’ga, reka sam da idem odma đonom, neš se sad valjda odma uvridit. U krajnjoj liniji, ipak si na kraju nacrtao i dobar broj prilično upotrebljivih stripova.”’
mcn: Prvo ovo zadnje: hvala na “dobrom broju prilično upotrebljivih stripova”. Onda ono prvo: što znači znati crtati? To ću malo opširnije.
Stripove ti ja crtam od negdje osme godine života, kontinuirano i neprestance od jedanaeste. Skoro niti u jednom trenutku tog neprekidnog mrljanja po papiru meni nije palo na pamet – te sam stoga qreten – kako bih mogao pokušati učiti crtati. Navikao sam se pouzdavati u svoju pamet i vjerovao kako se sve može srediti ponavljanjem do konačnog uspjeha. Tako sam, uostalom, naučio pisati. Tako sam prošao kroz faks. Zašto ista metoda ne bi upalila i kod crtanja?
Pa, zato što je u pizdu materinu spora. Metoda učenja crtanja kroz crtanje (a da nikad nikog ništa ne pitaš – ja i autoriteti! – ili ne pogledaš kako to netko drugi radi) rezultira time da usvojiš samo ono što slučajno dobro nacrtaš i to kao dobro prepoznaš. A kao dobro prepoznaješ samo ono što ti djeluje poznato iz pročitanih stripova tako da se zapravo baviš precrtavanjem bez precrtavanja (a koje bi, pak, korisno došlo u svladavanju nekih tehničkih aspekata crteža) i krajnji je rezultat nekakvo hibridno epigonstvo gdje nikoga stvarno ne kopiraš, ali crtački jednostavno ne donosiš ništa novo.
Novo, konačno sam shvatio i priznajem, može doći samo crtanjem po prirodi i onda stiliziranjem naučenog. Ovako imamo moju stilizaciju svega podsvjesno naučenog, dakle stilizaciju stilizacije što nije dobar crtež, ali je – paradoksalno – rukopis. Moj crtež, dakle, nema onog crtanja radi ljepote slike kojem se divim kod svih velikih crtača (da ne nabrajam, vjerojatno bismo se složili koji su to), već je neka vrsta hijeroglifa, simbola, vizualne stenografije koji mi omogućava da brzo i efikasno ispričam priču, a da pritom – po kriteriju da crtati znaju oni kojima se divim – crtati ne znam.
Što se scenarija tiče, opet mi valja na tvoje pitanje početi odgovarati od kraja. Da je lova faktor u stvaranju scenarista, omjer crtača prema spomenutima ne bi bio osam na jedan. “Svi su producenti promašeni dirigenti” i čvrsto vjerujem kako je barem 95% scenarista ušlo u stripovske vode jer su uvidjeli da za njih kao crtače u stripu nema mjesta, ili barem kruha.
(Onih 5% ograde ostavljam zbog ponekih medijskih ličnosti koje budu uvučene u cijelu priču, zbog pulp-pisaca koji su poduprli rane comic-books kad im je presahlo tržište ili zbog dijela ovih mladih scenarista koji su ušli u posao nakon što su Moore, Gaiman i Morrison na trenutak učinili da taj posao dobije aureolu rock-zvjezdanog glamoura.)
Moj ti je put gregovski, a zbog Grega sam i pomislio na njega. Greg je crtao od malih nogu, sve što su mu ponudili i to je bilo slabašno. Odnio je Franquinu table, ovaj mu je sve išarao, ali je uzeo neke gegove koje je Greg napisao i, kad mu je trebala pomoć za “Spiroua” – hop! – pozvao je Grega. Greg je s tim “Pasošem” postao uspješan i tražen scenarist, ali je i dalje nastavio crtati (nešto bolje i sam po sebi, ali bogme i poduprt studijem u kojem su pozadine, tehniku, slova i sve drugo radili Dupa, Turk, De Groot i Dany) … vjerojatno zato što bez crtanja to ne bi bilo – to. Tako je i sa mnom, uz modulacije. Moj Franquin je bio Eddy (s tom razlikom da mi zapravo skoro nikad nije komentirao crteže i sad mi je žao zbog toga), ja sam uvjerljivo najslabiji od svih (domaćih) crtača s kojima radim ili sam ikad radio, ali kad ne bih crtao to jednostavno ne bi bilo – to.
Distinkcija između “autorskih” djela i “suradnji” kod mene zapravo ne postoji. Sve su to MOJI stripovi. “Autorska vizija” koju spominješ također je, oprosti, jedna predrasuda koja bi, kad bi postojala, onemogućavala kolaboracije. Naime kaj … Ja ti svaki scenarij nacrtam prije nego ga otipkam. To su skice od minute, tri crte, dva kruga i deset riječi na otprilike A6 formatu. Crtači to nikad ne vide (okej, vide detaljniju verziju, ako je riječ o geg-stripu jer je tu glupo komunicirati tekstom), ali meni služi kako bih odšacao funkcionira li tabla ritmički, kompozicijski, dinamički, blablabla … Po tim skicama onda otipkama scenarij, trudeći se što manje spominjati rakurse, planove itd., osim ako ne smatram da je dramaturški bitno i cijelo to vrijeme u glavi još uvijek postoji ona moja skica. U trenutku kad vidim prve olovke ili tuševe nacrtanog stripa te skice nestaju u trenu jer je SVAKI PUT BEZ IZNIMKE ono što drugi nacrtaju bolje riješeno od onoga moga. Zato i jest riječ o suradnji, a ne viziji: nije poanta da ja nametnem svoje loše slike već da podmetnem bazu na kojoj će nastati dobri stripovi, da zajedno napravimo što niti jedan od nas posebno ne bi mogao.
Kako su mene oduševljavali razni stripovi, još samo da dodam u ovom predugom odgovoru, dio mene je oduvijek htio isprobati sve formate i sve žanrove i sve pristupe. Sam to nikad ne bih, jasno, uspio pa hvala Bogu za kolaboracije … Iako, kako sam – opet jasno – htio isprobati i sve inačice autorskog stripa, jasno je da postoji i dobar dio stripova koje sam crtam i pišem. Tu se sindrom Greg pomalo pretvara u sindrom Trondheim …
I: Vezano za gornje pitanje, s obzirom na nekakvu podjelu na karikaturalni humoristički / ”dječji” i realistični avanturistički / ”odrasliji”, da li je većina tvog rada (koja spada u prvu grupu) uvjetovana:
mcn: Da, da, da i ne. Počnimo opet odostraga jer tvoja zadnja natuknica sadrži jednu bitnu netočnost. Uvjeti, naime, nikad nisu nepovoljni za realistične stripove. Neki karikaturalni stripovi – ako njihovi junaci pogode pravu žicu u publike – mogu postati megabestseleri, ali u prosjeku realistični stripovi uvijek idu bolje. To je zato što većina ljudi nema mašte, ali ne bih sad o tome …
Kada bih, dakle, išta savjetovao mladome crtaču onda bi to svakako bilo neka svlada realizam. Za dobrog realističnog crtača uvijek će biti posla, a i sa svladanim realizmom puno se lakše prilagoditi karikaturi nego što je to slučaj kad je situacija obrnuta. Jednog dana ova moja stilizacija možda ispadne iz mode i onda kud ću, što ću? A Sudžuka ili Zonjić će imati posla do poslije smrti, garantirano.
Nego, natrag na pitanje. Jest, odrastao sam na smiješnim stripovima i uvijek sam ih radije čitao nego realistične. Jedno sam se vrijeme (u sklopu prijespomenute želje da nacrtam sve stripove koji postoje) trsio crtati i realistično (a kako je to išlo bez učenja anatomije i srodnih stvari možeš i sam pogoditi), ali onda se – mislim da sam to jednom ili dvaput već spomenuo – pojavio peti broj Patka u kojem su debitirali Eddy i Parlov – obojica mlađi od mene, obojica svemirski bolji – i ja sam shvatio kako ih za ovog života jednostavno nemam šanse dostići. Tako sam batalio svaki pokušaj realizma i usredotočio se na svoje čovječuljke. Posljedica je bila da sam makar u tome onda napredovao do donje profesionalne granice i više se nisam vraćao natrag.
I: U zadnje vrijeme, fasciniran sam ekonomijom koja stoji iza stripova i ponovo se ne bih složio da uvjeti nikad nisu nepovoljni za realistične stripove. Iza EC-a je ostao MAD, u novinskom stripu realizma praktično nema, a karikaturalni stripovi i dalje izlaze. I ti si baš rekao da se lakše prilagoditi karikaturi, nego obrnutim putem, šta sve ukazuje da to nije slučajnost. Proizvodnja kvalitetnog realističnog stripa definitivno više košta. Za suvremene čitaoce, tehnike pripovjedanja na koje su navikli zahtijevaju puno veći broj stranica čija proizvodna cijena ostaje nepromijenjena, tako da je realistični strip već duže vremena neisplativ. Francusko tržište je anomalija koju vjerojatno za par godina čeka nevjerojatan crash & burn. Otuda, između ostalog, uspjeh mange na svim tržištima, njihova produkcija i ekonomija u stripu jedina za sada može čisto mehanički držati korak sa novim generacijama i njihovim navikama.
Ne pucam se katastrofičarskim predviđanjima i obranom svoje teze samo zato jer si rekao da je netočna, već zato šta mi ne izlaze iz glave tvoji Grendeli i već godinama pokušavam shvatiti kako neko sa takvim osjećajem i za “realistični” strip, plus sa nekakvom “gregovskom” tradicijom, ne forsira više taj dio produkcije. Osobni afinitet, OK, to poštujem. Crtač si koji se bolje snalazi sa karikaturom, i to je OK. E, sad, treće, s obzirom na gorespomenutu ekonomiju, da li je u pitanju možda neka podsvjesna linija manjeg otpora s obzirom da ni ti ni domaći crtači ne možete priuštiti neke vlastite ambicioznije projekte tog stila?”’
mcn: Hajd’ da ti prvo pobijam teze … Pogledaj bilo koje tržište i vidjet ćeš da su dominantni stripovi realistični. Sad, možda je moja definicija “realističnosti” rastezljivija od tvoje, ali kompletan američki comic book mainstream je realističan (možda nije dobro nacrtan, ali teži figurativnosti); većina kataloga bilo kojeg frankofonog nakladnika osim Dupuisa jest realistična (pri čemu su i stilizacije tipa “Ptice vremena” ili “Belladone” u svojoj suštini realistične jer te teže uvjeriti kako se događaju u stvarnom ili makar mogućem svijetu; dobar dio mange jest stiliziran, ali realističan, talijansku Bonelli produkciju da i ne spominjemo … Karikatura je jedino dominantna u logičnim žanrovima satire (dnevni novinski strip, kod kojeg je na napuštanje realizma utjecalo više faktora poput konkurencije televizije i smanjenja formata) i stripa za djecu. Druga tvoja netočna tvrdnja jest da proizvodnja realističnog stripa više košta. U svim velikim industrijama cijene po stranici su jednake za realistični i karikaturalni strip i do varijacija dolazi tek s faktorima popularnosti (kad se isplaćuju veći predujmi akonto očekivanog većeg konačnog utrška) i staža (dugogodišnji najamnici u američkoj industriji mogu očekivati mali postotak povišice svoje cijene po tabli svake godine, i u Italiji i u Americi postoje različite cijene za početnike i za iskusne, itd.).
Što se druge točke tvog pitanja tiče, tu se moram složiti da su razlozi isključivo ekonomski. Kao što sam više puta i na više mjesta rekao, scenarij je funkcija tržišta. Scenarist može htjeti pisati sage i epopeje, ali za koga da ih piše ako nema nakladnika koji će platiti crtača da ih nacrta. Na ovom domaćem nam tržištu uspio sam zgotoviti dva dugometražna projekta, više ili manje realistična, ali svakako romaneskna. Jedan je “La Bête Noire” kojeg smo Milan Jovanović i ja radili sedam godina (za nekih 120 strana materijala) između različitih poslova i imali sreće što smo obojica imali sape da u njega vjerujemo toliko da bismo ga zgotovili. Drugi je “Svebor i Plamena” koji je podmetnut “Modroj lasti” na plaćanje i gdje je Goranu Sudžuki, Matiji Pisačiću i meni opet trebalo deset godina da bi završili tih dvije stotine stranica. U oba slučaja sam strašno ponosan rezultatom, ali me gledajući unatrag užasava količina vremena (i energije da se stvar progura pa i izda) potrebna kako bi se ovdje išta ostvarilo.
Zato sam radio dugometražne realistične projekte uglavnom kad bi postojala narudžba, dakle uglavnom po gastarbajtima raznim. Ako sam u nečemu pogriješio, onda sam griješio u tome što nisam bio dovoljno navalentan ni prema domaćim crtačima ni prema stranim nakladnicima kako bih progurao i nametnuo neke svoje ideje. Al’ ne možeš biti drukčiji nego što jesi, a uz to sam uvijek smatrao – a i na objavljenom mogu dokazati – kako se ideje prilagođavaju projektu, ako se već projekt nije mogao prilagoditi ideji. Drugim riječima, što god me jebalo u nekom času, o čemu god da sam, svjesno ili podsvjesno, želio pisati izlazilo bi kroz ono što sam u tom trenutku pisao. A case in point: kad je Eddy umro pisao sam usporedo Jedi vs. Sith i Corinthiana. Probaj ih pročitati u tom svjetlu.
I: I opet Qblog (izgleda da su blogovi bitni:), link na interview o Paulu Gravettu, za kojeg si tu izjavio da je najpametniji čovjek u stripu. Nekako mi se čini da tu nisi mislio na priče o Japanu, već na ovo:
“the world of comics isn’t just writing and drawing—there’s another side to it. Bringing people together is important, and also just being able to read people’s stuff in its gestating stages, and tell them what could be improved—I’m not actually a hands-on editor, as I was with Peter Stanbury on Escape. The fact is, I’m still in touch with a lot of people who show me things and ask for feedback. I like to help in that way. It’s also things like running a festival, and putting people together who haven’t met before, internationally. People don’t realize how much they have in common with someone, over from France, with, say, someone like Nick from America. That sort of thing can spark off so much.”
(zanimljiva “koincidencija”, mislio sam upotijebiti gornji dio u interviewu, pa sam ga zbog toga ponovo pročitao, i onda uvidio da sam te kasnije mislio pitati baš o jednom dijelu o kojem Gravett govori o Japanu).”’
Dakle, ta produkcijska strana, pomaganje mlađim crtačima, strip-scena i kultura, imam dojam da ti je to jednako važno kao i vlastiti stripovi. Ti si jedan veliki motor hrvatskog stripa. Q-strip magazin koji si pokrenuo, u idealnom svijetu, bio bi najbolji katalizator i kanalizator te nekakve scene, gdje bi mogao sprovesti dosta svojih ideja. U praksi, izgleda da nije baš tako. Koliko si zadovoljan cijelim projektom i, u idealnom slučaju, u idealnom svijetu, na što bi ličio, recimo, Q #30?
mcn: Uh … Prvo ću o Gravettu jer je to najlakši dio. Kad sam rekao da je “najpametniji čovjek u stripu” to jest bilo povodom članka iz kojeg citiraš dio, ali ne nužno i zbog članka. Nazvao sam ga tako zbog njegove tri knjige – jedne o mangi, druge o “graphic novels” i treće o britanskom stripu – koje su tako nevjerojatno informativne, tako perfektno kategorizirane, a opet i zadnjem laiku tako pristupačne za čitanje da otkrivaju jedan mozak koji je posve uronjen u temu, ali nije zaslijepljen ljubavlju prema toj istoj temi. Stvarno se divim tome mozgu.
Sad na Q strip: u idealno idealnom svijetu, Q strip bi krenuo deset godina ranije, uletio na jedno manje zagušeno i stripu sklonije tržište, postigao nakladu od možda i 5000 prodanih primjeraka, plaćao autore 100 eura umjesto 100 kuna po stranici, prešao na dvomjesečno izlaženje, orijentirao se na kvalitetni mainstream, dodao stranice u koloru i spremao se za proslavu svoga stotog broja. U manje napušenim snovima, domaći bi autori u njemu prepoznali priliku da stvaraju autorske serijale o kojima kažu da sanjaju, publika bi prepoznala domaći strip kao esencijalan za vlastiti identitet i kupovala Q u nakladi od bar 2000 primjeraka što bi omogućilo honorare od možda i pedesetak eura, te upošljavanje nekoga da se bavi administracijom, propagandom i računovodstvom, a meni odriješilo ruke da pišem više scenarija umjesto da prevodim, moljakam i izmišljam toplu vodu. U stvarnosti sam jako sretan, a ujedno i jako očajan, zbog postignutog. Jako sam sretan jer sam mislio da ćemo krepati na broju 5, a već smo na 21 (haha, okej, na 16. stvarnom broju). Pokazalo se da Q STRIP ne želi umrijeti mom pesimizmu i umoru usprkos i to je dobro. Jednako se pokazalo da su te neke druge stvari (autorske prazne priče, pa onda i odlijev talenta u gastarbajt ili većinska nezainteresiranost domaće publike za domaće stripove) takve kakve jesu i da nema smisla kukati ni pizditi (iako ja redovito prakticiram i jedno i drugo) već kako jedino smisla ima pronaći neki nenadani prolaz kroz prepreke, do novih prepreka. Drugim riječima, preslika života u malome.
Treće i najteže mi je odgovoriti ono o motoru. S jedne strane je teško odgovoriti jer bi prihvaćanje tog komplimenta zvučalo grozno napuhano, a s druge ga je strane teško i prihvatiti jer se – ako sam motor – osjećam kao motor koji se vrti u prazno, nepovezan s bilo kakvim zupčanicima, osovinama ili kotačima koji bi cijelu tu skurenu energiju pretvorili u nekakvo gibanje.
Imam ja dosta dvojbi oko svoga djelovanja. Dio njih izlazi iz moje retronostalgične orijentacije gdje mi se čini kako s pokretanjem magazina nakon što su u svijetu svi magazini pomrli samo pokušavam vratiti svijet svoga djetinjstva, zaustaviti protok vremena, zabraniti svijetu da mi oduzme pravo na igru. Također, sve to stvaranje prilika da drugi budu objavljeni, da se druge potakne, sve mi se to ponekad čini kao napor usamljenog djeteta da dozove drugu djecu u svoj pješčanik kako bi bilo manje samo (ali koje pritom antipatično insistira na svojim pravilima igre, zbog kojih ostaje samo). Tatjana Jambrišak je napisala sjajnu minijaturu na tu temu, “Aethyr aeternus” mislim da se zvala … Nego, činjenica je da su svi autori veliki individualci i da nikakav pokušaj da ih se sve zajedno usmjeri nekim smjerom jednostavno ne može uspjeti. Evo, Krešimir Zimonić je proveo neka dva desetljeća ostvarujući svoj san o Društvu, časopisu i Salonu stripa i ostvario ih je – jer kad zapneš zbilja sve možeš postići – samo da bi ustanovio kako nikoga nije briga, kako svi gledaju ima li u tim planovima nešto što bi se moglo čalabrcnuti prije no se nastavi vlastitim putem i kako mu nitko nije ni hvala rekao već su neki novi klinci (recimo, ja) krenuli sve to rušiti kako bi postavili fundament za svoje, jednako uzaludne snove.
Jedina je utjeha u tome svemu, valjda, što ostaju radovi, ostaju stripovi, i na njima se grade neki budući snovi.
I: Gornje pitanje je bilo samo mala promjena ritma, da te zavara. Sad se vraćam ponovo na pljucačko/crtačko/scenarističko/humoristično/realistička pitanja, sa nabacivanjem imena da bi bilo zanimljivije:
Trondheim, nisam pročitao baš previše od njega (jedno 500-injak stranica, šta bi u Fosterovom slučaju bilo četvrtina životnog opusa), ali ono šta sam pročitao njegovo i o njemu, upućuje me na to da je s obzirom na promjene koje su se desile stripu, njegova pojava došla upravo u odgovarajuće vrijeme da se njegov stil “primi”. On mu dođe kao nekakav otjelotvoreni dokaz tvojih navedenih teorija o crtanju. On je nešto kao svojevremeno Jack Kirby u američkom stripu, trećerazredni Caniff, ali sa ogromnom produkcijom, koja se može plasirati zahvaljujući pogođenom duhu vremena. Nuzefekt i jednog i drugog je da daju nadu masama netalentiranih sljedbenika da mogu “loše”(*) crtati kao Kirby ili Trondheim i pri tome stvarati i plasirati stripove, što je po meni, vrlo loša stvar za sam medij.
Iako se tebi “dogodio” Trondheim, i ne vjerujem da bi radio nešto drugačije s njim ili bez njega, zašto ne možeš više biti kao, recimo, Morvan (sad bježim u zaklon da me ne pogodiš s nečim), u smislu produkcije klasičnije gregovske tradicije, i humorističke i realistične? I zašto imam ideju da ti Morvan nije baš drag, stvarno ne znam di sam pokupio tu informaciju? Kad smo već kod toga, šta imaš protiv Bendisa?
(*) e, sad, ovo “loše”. Paradoksalno je da vidim više crtačkih vrijednosti u Trondheimu, nego Kirbyju u kojeg se svi Amerikaci kunu, kojem vidim vrijednost tek u njegovim kasnijim fazama, i to stalno sa ručnom kočnicom: “uvjetno rečeno, pa ima nešto u tom crtežu”
mcn: Razgovarati s tobom je kao igrati tenis sa šest loptica istovremeno! Koju prvo da ti vratim? Ne volim Morvana jer je nešto kao što je kod nas bio Miki Horvatić: čovjek jakih ideja i površne razrade. Kod Bendisa ne volim osjećaj kojeg imam dok čitam kako bi on radije pisao TV serije nego stripove (iako mu je Fortune & Glory odličan). Kirby je bio trećerazredni Caniff samo dok nije postao prvorazredni Kirby, a prvorazredni Kirby nije samo pogodio duh vremena nego ga je i oblikovao. Trondheim je … uf, gdje početi?
Ono što sam ja generacijski prepoznao u Trondheimu je nešto što je šira pop-publika prepoznala u Tarantinu: stvaraoca koji nije dozvolio da mu se nametne umjetna podjela na šund (plitka zabava, ponavljanje postojećih obrazaca) i umjetnost (osobno izražavanje, stvaranje novih obrazaca). Kod obojice nalazimo vrsno poznavanje odabranog medija i uvjerenje kako se nešto može reći i kroz ponavljanje te modifikaciju postojećih obrazaca. Učinak na konzumentsku psihu pritom je oslobađajući: film može biti nasilan, ali ne mora biti glup! Mogu se zadržati svi uzusi svakog stripovskog žanra, a pritom to i dalje može biti svježe! Tarantino i Trondheim su predvodnici medijske geek-revolucije, oni kažu: VOLIM film/strip, sve MOGU njime reći i ZNAM kako to treba izgledati.
Ja nisam tako slobodan, žao mi je što to moram reći. Volim strip, mogu sve njime reći, ali ne znam uvijek kako to učiniti jer me dosta sputavaju spomenuta nostalgija i želja ponavljanja već postojećih obrazaca. I tu želju prepoznajem u Trondheimu, i on se dotakao svakog žanra i svakog formata, ali je vjerojatno jača (ili autističnija) ličnost od mene i uspio je to objediniti i podjarmiti vektorom svoga stila.
Trondheim je svoje mjesto u svijetu stripa izborio (tu smo slični) ne crtačkim talentom već količinom radova. Učinio je da ga se ne mora voljeti, ali da ga se ne može izbjeći. Učinio je da se o njemu govori i – da, jest! – otvorio je vrata šlampavom crtanju i produktivcima koji nisu nužno dijelili njegovu scenarističku snagu. No, ne zaboravi da je prije pojave Trondheima i kolega mu iz L’Associationa francusko tržište umiralo u čamotnoj baruštini kičastih albuma i da je L’Asso bila potočić svježe vode. Naravno da je uslijedila poplava epigona, za svakim uspjehom uvijek slijedi jedna! Naravno da tu ima puno smeća, ta uvijek ga je bilo! No, na kraju ostaje ono dobro, ništa stvarno dobro ne biva zauvijek zaboravljeno. To je još jedna utjeha.
A, konačno, razlika Trondheima i Morvana jest u tome da Trondheim može biti svatko tko ima flomaster i papir, a da Morvan ne postoji bez velike izdavačke mašinerije koja će platiti spektakularne realistične crtače, bombastične koloriste, kvalitetan tisak i reklamnu mašineriju. Kad se osvrnem oko sebe, tu gdje živim, tu mašineriju ne vidim, ali flomasteri i papir su predamnom. Zato je trondhajmština logičniji izbor, ma koliko ja (ama naravno) htio biti i jedan i drugi istovremeno.
I: Stvarno me iznenadilo da je rad na LBN i Svebor i Plamena trajao 7 i 10 godina, mislio sam da je barem duplo kraće. To sa žongliranjem više loptica je posljedica Interneta. S godinama se razvije ADD (ne Advanced Dungeons & Dragons, onaj drugi ADD) , pa stalno prebacujem između najmanje pet prozora, ni stvari koje me jako zanimaju ne mogu više pogledati u komadu. Nastojaću prema kraju spojiti više niti u jednu, čuo sam da je to efektno i da bi tako trebalo raditi.
…
…
”A, konačno, razlika Trondheima i Morvana jest u tome da Trondheim može biti svatko tko ima flomaster i papir, a da Morvan ne postoji bez velike izdavačke mašinerije koja će platiti spektakularne realistične crtače, bombastične koloriste, kvalitetan tisak i reklamnu mašineriju. Kad se osvrnem oko sebe, tu gdje živim, tu mašineriju ne vidim, ali flomasteri i papir su predamnom. Zato je trondhajmština logičniji izbor, ma koliko ja (ama naravno) htio biti i jedan i drugi istovremeno.”
Ovo je jako zanimljiva opaska, pogotovo ako je netko kao ja baždiran na mainstream mainstreama, (1)7-107 (nekad 77) godina i spektakularne realistične crtače (bombastični koloristi i kvalitetan tisak su dodatni bonus, a i reklama ne škodi). Zato malo i inzistiram previše na forsiranju pitanja o realističkom stripu, jer se ne radi više kako se nekad radilo.
Nazad na Gravettov interview:
”Another book that was out there looked at the history of the rental libraries. In Japan, they’ve historically had a rental library system, where, for a certain amount of money, you could have access to certain products that were not available in newsstands or bookshops, so they were often darker, more dramatic, more serious books, called “gekiga.”It was really the equivalent of pre-code crime or romance [comics]. Basically, they were quite tough real-life books, definitely not aimed at kids. They were aimed at students and older readers. There’s one book about one person’s memories, running one of these incredible libraries in the 50s.”
Koincidencija o kojoj sam govorio je što sam prije par mjeseci zagrizao u „Golgo 13“ i u interviewu sa njegovim autorom Takaom Saitom prvi put sam čuo za te „rental libraries“ sa stripovima. Prva asocijacija mi je bila paralela sa našim izdavaštvom i Libellus/Fibra modelom i knjižnicama, ali ta veza je samo površinska, jer u Japanu kasnih 50-ih nije bilo 500 TV programa, DVD-a i Interneta. Postojao je ekonomski prostor da Saito štanca 40 stranica svako dva tjedna, toga danas više nema. Doduše, sama ta brojka je zastrašujuća, to je morao biti dobro organizirani studio, praktično fabrika sa pokretnom trakom koja bi mogla na vrijeme izbaciti tu količinu te kvalitete, ali tržište je to moglo pokriti. Danas su uvjeti skroz drugačiji. Niti ima dovoljno velikog tržišta, niti se autori mogu toliko posvetiti i žrtvovati svom radu, šta je zapravo jedna te ista stvar. Ovdje zapravo i nemam pitanje, već mi je žao šta ta gekiga, jidaigeki, Charlieri, Gregovi, Prattovi i Caniffovi nastavljači imaju sve manje mjesta za djelovanje. Da li ti možda misliš da recimo Vertigo ili neki ekvivalent, ili francusko tržište daju dovoljno prostora za takvu produkciju (ili sam malo zabrazdio i kukam tamo gdje kukati ne treba).
mcn: Drago mi je da nemaš pitanje, al’ ja imam par dodataka. Prvo, 40 stranica u 14 dana na manga način ‘ladno može odraditi jedan čovjek, a uz maksimum dva asistenta ne mora se ni pretjerano oznojiti. Gotovo bih rekao da ih je teže smisliti nego nacrtati … Zatim, za produktivce uvijek postoji prostor (vidi Kordeja danas) jer izdavačima uvijek trebaju ljudi za serije koje moraju biti gotove SADA, dok su vruće i donose novce … Treće, nisu ni danas japanski standardi puno manji, nije li Rumiko Takahashi (i studio) uredno radila 15 stranica tjedno? … Četvrto, griješiš temeljito kad Charliera i Grega trpaš zajedno s gekigom. Oni su više ekvivalent mange, ondnosno logična progresija mainstreama; oni su stripovi “pour les mômes” (“za dječake”), kao i većina ranog Tezuke. Ako tražiš zapadni ekvivalent gekige (koja nije samo Golgo 13, koji je danas gledano skoro pa malo crnja manga, već puno više Yoshihiro Tatsumi) onda on itekako postoji u alternativnom “graphic novels” pokretu sa spiegelmanom, Chesterom Brownom, Sethom, Craigom Thompsonom, Donnom Barr, Alison Bechsdel, Jasonom Lutesom, Ericom Shanowerom, Davidom B., Marjane Satrapi, Baudoinom itd. Čak i Trondheimom. Naravno, oni vjerojatno koriste stil koji tebi nije nužno drag ili privlačan, ali to su ljudi posvećeni svojem radu koji duge godine rade na projektima kakve žele raditi. Ništa nije nestalo, ali sve je mutiralo u oblike koje ne prepoznajemo ako tražimo isključivo strip kakav je nekada bio. Stoga, ne valja kukati (iako ja to stalno činim)!
I: Prije nego šta pređem na pitanja o budućnosti medija, htio bi skočiti malo na SF. Znam da si već stoljećima aktivan i u tom fandomu, da pišeš i uređuješ zbirke SF-a. Svojevremeno, ja sam pročitao brdo SF-a, Siriuse, Future, većinu Hugo i Nebula pobjednika, ali nakon svega toga uđeš u neke svoje sheme i razviješ neki svoj ukus i čitanje zbirke SF-a i SF-a općenito postaje skoro pa fizički bolno zbog tolikog mnoštva različitih ideja i stilova. Kako ti danas stojiš po tom pitanju, jesi li još svjež kao nekada?
Šta danas nalaziš interesantno u SF-u?
mcn: Vrlo malo. No, bojim se da je to do mene, a ne do SF-a. Naime, kaj: SF je manje literatura nego što je filozofija, jedan određeni pogled na svijet. Zate to najjače puca s dvanaest godina, kad počinješ formirati SVOJ pogled na svijet. Poslije, kad se taj pogled i način razmišljanja uobliče ostaju dvije mogućnosti čitanja SF-a: čitanje SF-a kao utjehe (tu smo doma, tu nam je dobro, tu nema iznenađenja – otud svi beskrajni knjiški serijali) ili čitanje samo onog SF-a koji donosi pomak, nove ideje, novu repliku u tom razgovoru kojega SF sam sa sobom vodi već stoljeće. Što se mene tiče, zbog vremena i zamora pokušavam čitati samo ovaj drugi SF koji se, u biti, svodi na ponekog autora svako par godina: Iain Banks, Greg Egan, najvjerojatnije Charles Stross. Od svih njih, Egan je vjerojatno najraznovrsniji … Drugi dio problema jest da i sam pišem neki meki SF pa da me onda više zanima produkcija od konzumacije, što je drukčije nego kod stripova, koji su moja utjeha.
A kad ti različitost ideja i stilova postaje problem, onda vjerojatno stariš. >:)
I: Mislim da je TV najzad postao vrlo bitan faktor u odnosu na malo starije medije. Koliko je, po tebi, prodor satelitske i kabelske TV u 90-ima, a sada i DVD-a i Internet downloada (TV serija – dload stripova ćemo kasnije), utjecao na strip tržište, proizvodnju i estetiku?
mcn: Nisam stručnjak. Bilo je pet-šest godina krajem prošlog i početkom ovog stoljeća kad sam posve ignorirao televiziju, a onda nekoliko godina i filmove. Činilo mi se da su upali u rutinu i nisam nalazio ništa zanimljivo. Sad ponovo gledam stvari, a zaostatke iz tog perioda nadoknađujem onim što je, u percepciji publike, nadživjelo svoj trenutačni novum i postalo trajna vrijednost (recimo, Buffy).
Daklem, kao nestručnjak mogu reći da televiziju svakako ne treba veličati jer je prvenstveno komercijalan medij tako da joj se kvaliteta može dogoditi samo slučajno i usprkos tendenciji uravnilovke na zajedničkom nazivniku. Postoje, dakako, vidljivi KOZMETIČKI pomaci u televizijskoj estetici (mrdanje kamere, dizajniranje, montaža, gluma), ali većina toga ostaje na površini. Moje nezadovoljstvo HBO-ovim produkcijama kao što je, recimo, “OZ” jest javno – nema tu stvarno dobrih priča, samo draškanje najnižih nagona: da vidimo tko će koga u sljedećih pet minuta ubit’ ili pojebat’. Brutalnost i ružnoća koju je kablovska televizija “otkrila” tu postaju gotovo svrha sami sebi i ništa od toga ne nadilazi pamet koja je stajala iza, recimo, cenzorski vrlo prihvatljivog “Columba”. Možda najbolja HBO serija koju sam gledao (i molim te da ne odjedrimo sad u rasprave o vrlinama drugih serija) jest “Sex and the City” zato što je stvarno imala nešto za reći o ljudskim odnosima, a nije se tek uprazno oduševljavala novostečenom slobodom prikazivanja šege, ševe i šore.
Što se povratne veze stripa i filma/TV tiče, trenutačno je strip u podređenom položaju. Sa ovom najezdom CGI-ja filmu je (v. “Spiderman”, LoTR, može i “Heroes”) konačno uspjelo doseći onu razinu vizualnoga spektakla kojeg su najbolji crtači i prije davali na papiru. Sad se to prelijeva u računalne igre i, normalno, do neke mjere natrag u strip što dovodi do meni iritantnog trenda fotorealizma (Bryan Hitch). Dio razloga za Trondheimov uspjeh možda, paradoksalno, leži i u tome što se statično po spektaklu ne može mjeriti s pokretnim pa tako u stripu do izražaja dolaze oni stripovi koji koriste prednosti i vrline toga medija (ritam čitanja koji zavisi od čitatelja) nauštrb nadobudnih filmaša koji u stripovima vide tek portfolio za lakšu prodaju Hollywoodu.
Konačno, TV je sad vrlo bitan faktor jer je ono što ni film ni strip nisu: već kod nas doma, brdo koje je prišlo Muhamedu i kojeg teško da će neko maknuti (fascinirao me nekidan podatak da američka vlada izdaje kupone s kojima ljudi mogu kupiti konvertere za nadolazeću HDTV – vidi se čega se boje, da ljudi ne ostanu bez svoje “staklene sise”, svojih igara). TV je, isto tako, u prosjeku sad kvalitetniji nego prije dvadesetak godina i zbog golemog broja ljudi koji traže posao u industriji zabave (u osamdesetima se znalo da filmske zvijezde ne glume na TV, danas to više nije pravilo). No, ne očekujem da će to potrajati (kad predviđaš, uvijek je sigurnije predviđati propast ) jer, kako mi jedan dvadestogodišnjak nekidan reče: “Nemam više što za gledati!” Kolikagod bila produkcija, kvaliteta je uvijek samo njezin malen postotak.
I:
…
“Ništa nije nestalo, ali sve je mutiralo u oblike koje ne prepoznajemo ako tražimo isključivo strip kakav je nekada bio.”
A-ha (vikne Vitez od Kisele Štrudle i zamahne mačem:). Ključna rečenica. Normalno je da se sve mijenja, ali čini mi se da se stripu desilo slijedeća promjena (prelazim na biologiju:): druge su „vrste“ napredovale i u „ekosistemu“ zabavnih medija istisnule strip, kojem su preostale „niše“ koje drugi mediji još nisu, iz raznih razloga zauzeli, i u njima „mutira“ u oblike koji imaju šansu za preživljavanje.
Zato više nema „Rip Kirbyja“, jer ga „Law & Order“ disk set na DVD-u ili neprekidno emitiranje na kabelskoj puno uspješnije zamjenjuje i na konzumerskoj i na produkcijskoj strani. Zato će budući klinci puno lakše pogledati kompletnu Buffy, nego pročitati kompletnog Blueberryja. Zato se ja manje ili više uvijeno vrtim kao mačka oko vruće kaše (ili vruća kaša oko macana) i po peti put pokušavam ispipati kako dišeš po pitanju te vrste stripa, ali mislim da smo to manje više utvrdili.
Zadnje (možda?) pitanje po toj liniji: Kako ide sa „Hrvatskim velikanima“? Da li ti je to samo još jedan najamni rad, ili imaš i dublje veze s tim projektom? Kako si zadovoljan s njim u financijskom (mislim tu uglavnom sa prihvaćanjem na tržištu/“tržištu“), a kako u „umjetničkom“J smislu? Hoće li biti „Season 2“?
Inače, pročitao sam za sada HV 1&3, i oba mi se čine vrhunski radove sa tvoje strane, a sa crtačke kao odličan „Showcase“ za domaće crtače.
mcn: O mutaciji: ne bi trebalo miješati medij i žanr. Strip nije krep’o. Nije ni krimić u stripu krep’o kao takav (iako nije vizualno najuzbudljiviji žanr pa ga obično pomiješaju s nečim kako bi crtači imali što za crtati osim razgovora). Ali da, možeš reći da je “Rip Kirbyja” zamijenio “JAG” jedino što ja u tome ne vidim ništa loše: oni koji vole strip i dalje dobivaju svježe stripove, oni koje vole krimiće dobije kompletnu epizodu jednom tjedno (ili, ako citiram Davida E. Kelleyja o “Law & Order”, “četiri puta tjedno na kablovskoj”), a oni koji vole Ripa Kirbyja … Ti stripovi nisu nestali, postoje u starim časopisima i ponekoj reprintnoj zbirci. Jedino mogu naricati oni koji bi da i danas sve izgleda kao prije pet banki, al’ jebeš njih i mene skup’ s njima.
(Inače, i “Buffy” i Blueberryje se s istih mjesta može downloadati. A ništa kvalitetno nikad zaista ne nestaje. Ozbiljno.)
A kako ja dišem, da, o tome stalno mrmljamo … Moj prirodni impuls je ka komediji, patetici i pamfletu. Mogu raditi i realistični strip, ali – s obzirom da je za njega potreban i spori realistični crtač – takvo što se događa samo kad cijelu stvar netko naruči. Je l’ mi žao? Malo, al’ ne gubim san oko toga.
Što se “Hrvatskih velikana” tiče, najprije hvala na komplimentima. Zatim, da, to je najamni rad jer je naručilac uvjetovao temu i opseg, ali – začudo! – ne i pristup, tako da (barem zasad, dok te stripove netko ne počne stvarno čitati) imamo nevjerojatnu autorsku slobodu koju svatko koristi premo svojim sklonostima i mogućnostima. Sama ta sloboda čini, dakle, da mi je projekt draži nego što bi mi inače po svojoj temi i svrsi bio. Dodatan je bonus što su u “Astoriji” skroz okej ljudi, ni po čemu slični većini dosadašnjih “investitora” u domaći strip …
Ja sam, stoga, dosad učinjenim neobično zadovoljan. Moglo je možda biti i bolje, ponajprije po pitanju rokova (počevši od nekih mojih kašnjenja), ali i ovo što je postignuto jest objektivno čudo … Financijski učinak, nažalost, je njanja, tako da od drugog polugodišta ne idu više sveščići već knjige s po pet epizoda, pet velikana. Meni sveščići jesu draži, ali realnost je takva da je knjige vjerojatno lakše frknuti bibliotekama, gradovima i inim kupcima. O daljnjem razvoju prodaje, ili stagnaciji iste, ovisit će i buduće “sezone”. Velikana ima, pokazalo se da i voljnih crtača ima, niotkuda smo porodili i par funkcionalnih scenarista (što mi je jedan od najdražih nusprodukata ovog posla), nakladnik je podosta bio spreman riskirati … Još ako i publiku uspijemo ni iz čega stvoriti, možda sve skupa i profunkcionira u izvorno predviđenih šezdeset-sedamdeset epizoda, dvanaest do petnaest knjiga.
I: SF line of questioning: naravno da starimo, nekada sam imao iluziju da će SF biti prihvaćen žanr poput krimića ili westerna, a sad mi je jasno da će, bez obzira koliki blockbusteri budi Star Wars ili Trek, to uvijek biti prezreni žanr kojeg se „normalni“ stide. U jednu ruku možda imaju pravo, jer znaš kako se kaže: „Golden Age of SF: 14“. Možda je to vezano sa onom tvojom opaskom da većina ljudi nema mašte, ali nemojmo o tomeJ. BTW, Lost S4EO5 – „Constant“ – jedna od najboljih SF priča koju sam vidio u bilo kojem mediju, ali producenti „Losta“ ni pod koju cijenu ne žele „Lost“ podvesti pod SF, jer bi ih to odmah bacilo u taj geto, sa potencijalnim padom gledanosti i prihoda.
Slično je i sa stripom, na normalnom tržištu kada scenarist može birati između stripa i društveno prihvatljivijeg medija knjige, publika mu je bar za red veličine veća u korist knjige (Greg Rucka i Q&C, a i Vincent Vega na WC-u nije čitao strip MBJ). Izgleda da strip ima budućnost samo kod mazohista koji su svjesni da tu nema nekog budućeg tržišnog, financijskog ili općeprihvaćajućeg booma medija, već ga rade i/ili čitaju iz ljubavi prema njemu i za svoju dušu. Ili su odlični crtači i nerealizirani filmski režiseri.
U tom svjetlu, kako vidiš „snalaženje“ stripa u budućnosti, s obzirom na formu i formate. Vidim i da sa svojim izdanjima vrludaš po tom pitanju, do kojih si zaključaka došao J? I kako gledaš na Warrena Ellisa i njegove eksperimente po istom pitanju? (i „off the record“: šta si htio sa onim pollom na s.com o žanrovima naslovnica? (ispalo je ipak na kraju “on the record”:))
mcn: Uh, opet sedamsto nesparenih pitanja! J … Prvo, “Golden age of SF is ”twelve””. J Drugo, ne gledam “Lost” bar dok ne završi i dok mi se stotinu ljudi koji se međusobno ne poznaju i nisu Amerikanci ne zakunu kako bi rođeno dijete prodali za još jednu epizodu. Treće, nijedan žanr neće i ne može biti prihvaćen kao žanr dok god insistira na svojoj žanrovskosti jer nošenjem svoga obora sa sobom svaki žanr sam sebe ponajprije ograđuje od svijeta, a onda se čudi kad se taj svijet ogradi od njega … Peto, da je Greg Rucka išta valjao kao romanopisac, ne bi otišao u stripove gdje zarađuje veće pare … Sedmo, di bi Tarantino u Americi našao strip “Modesty Blaise” da ga uvali Travolti u ruke, a da se to izdaleka skuži i kao strip i kao Modesty Blaise, a da Vincent Vega pritom ostane kul, a ne neki šonjo koji čita crtane romane … Osmo, Gaiman je svoju publiku iz stripa uredno prenio u knjige, Mooreove se knjige slabije prodaju od njegovih stripova, moje se i knjige i stripovi prodaju podjednako zakurac, ma koliko nagrada ili nomincija dobile … Dvanaesto, strip ima budućnost i točka. Neće ga crtati oni koji hoće lak posao za velike novce i bolje je tako! Crtat će se ovakvi i onakvi stripovi, a neki od njih će uvijek biti neočekivani bestseleri nakon čega če još stotine ljudi poželjeti raditi taj lak posao za velike novce i ustanoviti da to nije baš tako i ostavljajući nam samo šačicu onih pravih zaljubljenika koji će u ovom poslu prepoznati ono za što su rođeni da ga rade. Trinaesto: je li dvaanesti odgovor demagogija? Bogme jest … Dvadeset i treće: pod utjecajem mange i alternative formati se na svim kontinentima pomalo približavaju formatima klasične knjige. No, naravno, drugi ekstrem ide kao likovnim monografijama i stripovima koji su umjetnost kao objekt sam po sebi. Pri čemu stari formati sveski i slikovnica-albuma ne nestaju. Dakle, bit će svega samo još više, samo uravnilovke neće biti i to nije nipošto lošo … Četrdeset i drugo: razni Q-ovi formati rezultat su tiskarsko-ekonomskih eksperimenata i moje ljubavi prema mikro i simpatičnim formatima (“Najsimpatičniji stripovi” jest naš novi moto, nakon što s “Guj i Zmuj”, maliqi, Q21 i “Hrvatski strip 1945.-1954. pobrali jednoglasne uzvike “O, kako simpatično!”). Uz to, mali formati čine mi se prikladniji hrvatskoj (ne)produktivnosti, iako ih se poslije nema kamo prodati. Ali da je to faktor, ugasio bih Q još prije 4 godine – sad samo radim kako mi se sprdne i onako usput gledam funkcionira li nešto (simpatičnost!) usput … Pedeset šesto: Warren Ellis je za mene goli kurac po pitanju eksperimentiranja formatima! Ja sam za njega goli kurac u gotovo svakom drugom aspektu J… Sedamstoto: ono o žanrovima naslovnica mi je došlo kad sam vidio negdje na webu kaver “Murene” s nekom gladijatorskom kacigom i shvatio da me privukao više od nekih stvari za koje bih normalno pretpostavio da bi me trebale privući (SF). Možda je to nuzefekt mog trenutačnog bavljenja povijesnim stripom kroz “Velikane”, ali sam se stoga zapitao kako po tom pitanju dišu i ostali. Rezultati su me samljeli: takvu prevlast SF-a nikad ne bih predvidio, a bogme je i ne vidim u rezultatima na tržištu. Stoga: ankete su lude tete.
I: Hrvatski velikani: čudi me taj „njanja“ financijski (ne)uspjeh, a još me više čudi ambicija od 60-70 epizoda. Iznenađen sam i prelaskom direktno na knjige. Sve je moguće, ali taj trend mi počinje mirisati na ono šta si rekao da je lakše pogoditi kad se predviđa.
mcn: Nema tu ništa čudno: za uspjeh Velikana je bilo potrebno ući u škole što je teško. Sad se ide na gardove, kojima je svejedno jesi li sveščići ili knjige, ali knjige su načelno prodornije jer mogu u knjižare, knjižnice, možda i kioske, a i cijenom su konkurentnije sličnim izdanjima … Kako će sve završiti (ili neće), znat ćemo za jedno mjesec dana.
I: Advocatus Diaboli kaže: crtani romani (inače fenomenalan izraz) su manje vrijedan medij i zauvijek će ih pratiti ta stigma. SF također.
mcn: Ne. Štoviše, gubljenjem masovnosti (popularnosti?) crtani romani se u kritici i akademiji shvaćaju sve ozbiljnije. Oni o kojima smo prije pričali, od spiegelmana, preko Saccoa do Satrapijeve, a čak i Trondheima (kad nam je on već lajtmotiv). Kužiš: stripovi su odrasli! Sad, je l’ to dobro ili nama drago, posve je sedamstodvadeseto pitanje.
I: Dvadeset i treće i četrdeset drugo: izgleda da je trend da se „podvaljuju“ stripovi u formatu knjige, bilo 5-6 svešćica u trejd, bilo OGN, bilo neki integralčić. Može funkcionirati, ali češće neće. Strip je zdraviji ako se ne pretvara da je nešto drugo. U pravu si tražeći format koji više odgovara hrvatskoj praksi. A i simpatično je.
mcn: Ne vidim “podvaljivanje”. Strip je prvo (Toepffer) bio knjigama, zatim u novinama, tek onda u sveščićima ili albumima. Ako je sad opet u knjigama, to niti je čudno, niti je nekomercijalno.
I: Pedeset i šesto: Wrongg! Aj bar priznaj čovjeku da se trudi.”’
mcn: Priznajem mu format od 16 stranica za dolar manje. Ali koji drugi format je izmislio? Ne da sam ja ijedan izmislio, samo kradem i prilagođavam. Ovo je zapravo već off-topic…:)
I: The end is near. Izvini ako sam na momente provocirao ili bio dosadan. Stvar je u tome da sam se prilično zasitio svih vrsta stripova, skoro sve narudžbe preko Amazona su mi stripovi stariji od 1960-te, TV mi je skoro potpuno zamijenila potrebe koje su mi prije davali stripovi, a nekakva komparacija trendova na glavnim strip tržištima mi ukazuje da će novih stripova kakvih najviše volim biti sve manje i manje. Naše tržište bi lako moglo biti slika stvari koje dolaze za medij općenito, pa mi je bilo iznimno interesantno pročitati neka tvoja mišljenja o njima. Još jedanput zahvaljujem i izvini na davljenju.
mcn: Nema na čemu, bar jednom nisam odgovarao na vječno ista,” introductory level ”pitanja.
—
Darka Macana možete naći i na njegovim blogovima www.darkomacan.com i kvintal.blogspot.com,gdje možete pronaći i informacije o njegovim raznim albumima i drugim izdanjima njegove izdavačke tvrtke “Mentor”. Također, vrhunsku dozu njegovih stripova možete naći i u “Mister Mačak Magazinu”, proguglajete i nabavite, neće vam biti žao.
Comments are closed.